Ponavljanje nije uvijek ključ – može li mozak “napredovati” u poznatom?

Često se kaže kako mozak najbolje uči ponavljanjem istih zadataka, na isti način, u istim uvjetima. Ta ideja se uvriježila kao neka vrsta “narodne mudrosti”.

Jedan od najčešćih primjera koji se koristi za ilustraciju ove tvrdnje je sudoku, popularna mozgalica koja se spominje kao izvrsna vježba za održavanje mentalne kondicije.

Kada prvi put rješavamo sudoku, suočavamo se s izazovom koji aktivira naše moždane vijuge – i u tom trenutku, on doista funkcionira kao svojevrsna “mentalna tjelovježba”.

Međutim, ako nastavimo svakodnevno rješavati iste vrste zadataka na isti način, izazov postaje rutina, a mozak se prilagodi, stoga zadatak prestaje biti poticajan.

Slična dinamika događa se i u procesu učenja. Kada dijete ponavlja isti zadatak, u istoj okolini i bez novih elemenata, brzo će usvojiti znanja u tom specifičnom kontekstu. No, postavlja se pitanje: može li dijete to znanje iskoristiti u potpuno novoj situaciji?

Naučiti voziti bicikl na ravnoj cesti nije isto kao snaći se na neravnom terenu, iako su osnovna pravila slična.

Ova razlika između učenja i pukog ponavljanja ključna je za razumijevanje kako naš mozak zaista funkcionira. Ponavljanje može biti korisno za usvajanje osnovnih vještina, ali pravi napredak dolazi kada se naučeno može primijeniti u novim i nepoznatim situacijama. Samo tada možemo govoriti o stvarnom učenju – onom koje nas priprema za nepredvidive izazove stvarnog svijeta.