U suvremenom obrazovanju suočavamo se s paradoksom: nikada nismo imali lakši pristup informacijama, a ipak se borimo s takozvanim deficitom transfera učenja.
Transfer učenja je sposobnost djeteta da ono što je naučilo u učionici primijeni u novoj, stvarnoj situaciji. Taj neurokognitvni proces predstavlja temeljni cilj svakog pedagoškog rada, no istraživanja pokazuju da je taj jaz sve dublji.
Digitalna kultura i “TikTok mozak”
Današnja djeca odrastaju uz kratke video formate koji, prema EEG istraživanjima, mogu fragmentirati pažnju i oslabiti izvršne funkcije. Habitualna izloženost brzom, fragmentiranom sadržaju otežava razvoj dubokih kognitivnih mapa potrebnih za tzv.”daleki transfer” (sposobnost primjene znanja u kontekstu koji je fizički ili logički udaljen od mjesta učenja).
Poseban izazov predstavlja iluzija kompetencije. Kada dijete gleda tutorial ili video koji objašnjava složen koncept na jednostavan način, ono razvija osjećaj “fluentnosti” odnosno misli da razumije materijal jer ga lako prati. Međutim, bez tzv. “produktivne borbe” (active struggle), to znanje ostaje u kratkoročnoj memoriji i ne kodira se u dugoročne sheme, što rezultira potpunim gubitkom funkcionalnosti kada dijete treba samostalno riješiti problem.
Razlika između “znati što” i “znati kako”
Kognitivna psihologija jasno razlikuje dva sustava:
- Deklarativna memorija: Činjenice i teorije (npr. definicija gramatičkog pravila).
- Proceduralna memorija: Automatizirane vještine i njihova primjena u nepredvidivim situacijama.
Tradicionalno poučavanje često preopterećuje deklarativni sustav, ostavljajući dijete u stanju “intelektualnog razumijevanja” bez stvarne bihevioralne kompetencije. U “loše strukturiranim domenama” (stvarnim životnim situacijama, socijalnim interakcijama), rješenja ovise o nijansiranom kontekstu koji se ne može naučiti puko pasivnim primanjem informacija.
Kako potaknuti stvarni transfer znanja?
Znanost o učenju nudi strategije s dokazano visokim učinkom:
- Vježba opoziva (Retrieval Practice): Umjesto ponovnog čitanja ili gledanja, dijete treba aktivno izvlačiti informacije iz pamćenja kroz rješavanje problema ili prepričavanje vlastitim riječima.
- Učenje kroz pogreške (Derringov efekt): Namjerno griješenje i korigiranje u sigurnom okruženju potiče dublju obradu informacija i čini znanje otpornijim na zaborav.
- Analogno rezoniranje: Poticanje djeteta da prepozna slične obrasce u različitim kontekstima (“Sjećaš li se kako smo riješili onaj problem u parku? Kako nam to može pomoći sada u kuhinji?”).
Zaključak
Put prema učinkovitijem transferu učenja kod djece ne leži u pukom gomilanju informacija, već u odmaku od pasivne konzumacije prema aktivnoj, primijenjenoj praksi. Umjesto da djecu štitimo od svake kognitivne težine, trebamo im omogućiti prostor za refleksiju, pogrešku i samostalno rješavanje problema u stvarnom životu.
Iva Barić, mag.physioth. , doktorandica studija sociologije
NRT, Marte meo praktičar
Terapeut senzorne integracije
Praktičar rane intervencije
Literatura:
Wang, J. (2026) ‘Cognitive offloading through digital tools and its relationship with critical thinking, task persistence, and learning depth’, Frontiers in Psychology, sv. 17, br. 1781101.
Barba, L. A. (2025) The Illusion of Competence: How AI Undermines Learning and How to Redesign Education.