Tantrumi su složena, ali česta pojava u djetinjstvu. Često ih povezujemo s neposlušnošću, no u stvarnosti tantrumi nisu samo rezultat lošeg ponašanja, već su duboko povezani s neurološkim procesima. Kada dijete doživi tantrum, ono ne upravlja svojim ponašanjem. U tom trenutku, određeni dijelovi mozga, poput hipokampusa i amigdale, su posebno aktivni i proizvode velike količine dopamina, serotonina i norepinefrina, dok prefrontalni korteks – koji je odgovoran za usmjeravanje pažnje i donošenje odluka – nije u mogućnosti obavljati svoju funkciju. Smanjena aktivnost prefrontalnog korteksa znači da dijete ne koristi strategije samoregulacije, poput vlastitih fizičkih reakcija (npr. lupkanje rukom po podu) kako bi se smirilo.
No, što točno utječe na to hoće li dijete doživjeti tantrum i kako će se regulirati? Odgovor nije jednostavan – mnogi faktori igraju ulogu u razvoju djetetove sposobnosti za samoregulaciju, a neki od njih su:
Biološka pozadina (utjecaj gena)
Iako ovo područje nije dovoljno istraženo, postoji sve više dokaza da aktivacija određenih genetskih kodova kroz iskustva s okolinom može značajno oblikovati sposobnost djeteta da se samoregulira. Neki biološki faktori mogu djecu učiniti sklonijom disregulacijskim obrascima, dok drugi mogu pružiti bolje temelje za razvoj emocionalne kontrole.
Socijalna okolina
Način na koji okolina u djetetovom životu reagira na njegove emocije i ponašanja može imati dugoročan utjecaj na njegovu sposobnost da se samoregulira – a pružanje iskustava omogućuje djetetu da usavršava ove vještine.
Obrada senzornih informacija
Djeca koja imaju poteškoća u obradi informacija iz vlastitog tijela i okoline mogu imati veću sklonost prema disregulaciji. Primjerice, previše podražaja, poput buke ili svjetla, može preplaviti dijete i izazvati emocionalni izlaz u okviru tantruma. S druge strane, djeca koja uspješno koriste senzorne informacije kako bi se regulirala (poput dubokog disanja ili kretanja) obično se bolje nose sa stresom.
Emocionalni razvoj
Privrženosti i prethodna emocionalna iskustva značajno oblikuju djetetovu sposobnost samoregulacije. Djeca koja su emocionalno sigurna i koja imaju pozitivnu povijest u odnosima obično lakše reguliraju svoje emocije i ponašanja.
Temperament
Razlike u temperamentu mogu značajno oblikovati način na koji dijete reagira na stres i izazove. Neka djeca su po prirodi mirnija, dok su druga sklonija bržim emocionalnim reakcijama, što ih može dovesti u situacije gdje je potrebna veća pomoć u regulaciji.
Kognicija
Ako je zadatak za dijete pretežak ili ako nije u stanju razumjeti što se od njega traži, veća je vjerojatnost da će doći do disregulacije.
Što to znači za kliničare?
Što to znači za kliničare?Poznavanje i razumijevanje ovih čimbenika može pomoći roditeljima i stručnjacima da pruže djeci odgovarajuću podršku u razvoju samoregulacije. Kroz strpljenje, prilagodbu i aktivnu pomoć u oblikovanju emocionalnih i kognitivnih vještina, možemo pomoći djeci da se bolje nose s izazovima i razvijaju stabilne, pozitivne emocionalne obrasce koji će im koristiti kroz cijeli život.
Autori su:
Iva Barić, mag.physioth.
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Literatura:
Schunk, D., Berger, E. M., Hermes, H., Winkel, K., & Fehr, E. (2022). Teaching self-regulation. Nature human behaviour, 6(12), 1680–1690. https://doi.org/10.1038/s41562-022-01449-w
Potegal, M., Kosorok, M. R., & Davidson, R. J. (2003). Temper tantrums in young children: 2. Tantrum duration and temporal organization. Journal of developmental and behavioral pediatrics : JDBP, 24(3), 148–154. https://doi.org/10.1097/00004703-200306000-00003