Djeca najviše uče kroz igru, odnos i istraživanje – to znamo svi. Ali što se točno događa u onim trenucima kad dijete „još ne zna samo“, ali uz malo naše pomoći – uspije? Upravo tu leži ono što je psiholog Lev Vigotski nazvao zona idućeg razvoja.
Na pragu novog koraka
Zamislimo troje djece koja imaju isti zadatak: složiti toranj od kocaka. Jedno ga savladava bez teškoća. Drugo uspijeva uz malu pomoć odraslog. Treće još samo promatra. Na što to upućuje?
Ne nužno na to tko je „napredniji“, nego na to tko se nalazi na pragu sljedeće razvojne stepenice. Taj prijelaz – između potpune nesigurnosti i samostalnog djelovanja – nazivamo zonom idućeg razvoja.
To je prostor u kojem dijete još ne može samo, ali može ako ga podržimo na pravi način. Upravo u tom prijelaznom području dijete se razvija najintenzivnije, najdublje i najviše. Zona idućeg razvoja nije ono što dijete već zna, niti ono što mu je predaleko – već ono što je nadohvat, ako ima odgovarajuću podršku.
Više od novih vještina
U zoni idućeg razvoja dijete ne usvaja samo nova znanja i vještine – ono uči kako razumjeti svijet i svoje mjesto u njemu. Svaki pokušaj, svaki izazov koji svlada, ne jača samo njegovu sposobnost da „zna“, već i osjećaj da „može“. Tu se razvija povjerenje u sebe, upornost da ne odustane i unutarnja motivacija da ide dalje i kad je teško.
Učenje koje se događa unutar ove zone ne ostaje na površini. Ono oblikuje način na koji dijete misli, osjeća, povezuje, traži rješenja – i, što je još važnije, kako vidi sebe kao osobu koja raste i uči.
„U igri je dijete uvijek za glavu više od sebe.“ Lev Vigotski
Drugim riječima, igra je prirodno mjesto gdje dijete ulazi u zonu idućeg razvoja – istražuje, pokušava, nadilazi vlastite granice.
Kada se dijete igra liječnika, učiteljice ili vozača, ono ne ponavlja poznato. Ono se proteže – iskušava nove uloge, uči razmišljati na nove načine, testira vlastite sposobnosti.
U tim trenucima odraslima nije zadatak da vode igru, već da je prate. Da budu blizu – ne da preuzmu, nego da osiguraju oslonac. To je ono što Vigotski naziva privremenom potporom, ili scaffoldingom – poput skela oko zgrade koja se gradi. Skela daje podršku samo dok je potrebna – a kad se konstrukcija učvrsti, povlači se.
Kako odrasli mogu biti prava podrška?
Promatrajte pažljivo.
Gdje se dijete trenutačno nalazi? Što pokušava učiniti? Pravi trenutak podrške prepoznaje se samo ako prvo dovoljno dobro slušamo i gledamo.
Pratite interese djeteta.
Zona idućeg razvoja se najčešće pojavljuje ondje gdje dijete pokazuje znatiželju i želju. Gdje postoji interes, postoji i energija za učenje.
Pomažite s mjerom.
Umjesto da preuzmete zadatak, ponudite samo onoliko pomoći koliko je potrebno da dijete napravi sljedeći korak. Niti previše, niti premalo.
Povucite se na vrijeme.
U pravom trenutku odstupite – ne kako biste nestali, već kako bi dijete moglo osjetiti: „Sad mogu i sam.“
Ohrabrujte trud.
Čak i kad rezultat nije „točan“, stvaran napor vrijedi prepoznati. Ponekad pokušaj vrijedi više od rješenja.
Zašto je ova zona važnija nego što mislimo?
Ako odrasli prebrzo nude rješenja, previše objašnjavaju ili preuzimaju zadatke umjesto djeteta – dijete ne dobiva priliku učiti kako učiti. Umjesto toga, uči da drugi znaju bolje, brže i da im se treba prepustiti.
S druge strane, kad odrasli vjeruje u dijete, zna kada stati, ali i ostati prisutan – tada se otvara prostor za autentičan razvoj. Zona idućeg razvoja nas uči da razvoj ne dolazi iz forsiranja, već iz osluškivanja. Djeci nije potreban vodič na svakom koraku – potreban im je netko tko je uz njih dok traže vlastiti put.
Zaključno
Ako igru gledamo kao djetetov način mišljenja, a praćenje kao naš način poštovanja njegove unutarnje logike, onda je zona idućeg razvoja mjesto gdje se ta dva svijeta susreću.
Djeci nisu potrebne savršene upute. Potrebni su ljudi koji vjeruju u njih dok pokušavaju. Ne treba im netko tko će im nositi torbu, već netko tko će ih naučiti kako je mogu nositi sami.
Tamo gdje se pogreška ne kažnjava, gdje odnos ne guši razvoj, gdje je dopušten pad i cijenjen trud – tamo djeca rastu. Za glavu više od sebe.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Izvori:
Margolis, A. (2020). Zone of proximal development, scaffolding and teaching practice. Cultural-Historical Psychology, 16(3), 15–26. https://doi.org/10.17759/chp.2020160303
Mermelshtine R. (2017). Parent-child learning interactions: A review of the literature on scaffolding. The British journal of educational psychology, 87(2), 241–254. https://doi.org/10.1111/bjep.12147