Svatko tko je roditelj zasigurno će vam reći da nema ljepše uloge u životu od one da nekome postaneš mama ili tata. Iako sa sobom često nosi stres, neispavanost i preplavljenost novim odgovornostima, ulazak u roditeljsku ulogu mnogi će opisati kao prekretnicu koja im je donijela novi životni smisao – brigu za novo ljudsko biće i bliskost kakvu do tada nisu doživjeli.
Nažalost, sve ono najljepše u vezi s ovom ulogom često je oduzeto roditeljima koji u Hrvatskoj dobiju dijete prerano. Umjesto bliskosti i skrbi za svoje dijete, ovi roditelji nailaze na zatvorena vrata i hladan sustav u kojem se njihova uloga svodi na – čekanje.
Čekanje informacija, čekanje dozvole, čekanje rijetkih trenutaka u danu kada će, samo kroz prozor inkubatora, moći dotaknuti prstić svoje bebe.
Istovremeno, prerano rođene bebe započinju svoj život u svijetu buke, svjetala, aparata i nepoznatih dodira – bez prisutnosti majke čiji je glas mjesecima bio njihovo sigurno utočište.
Što nam kaže preko 630 majki?
U istraživanju provedenom s ciljem dobivanja šire slike o izgledu zdravstvene skrbi za prijevremeno rođenu djecu u Hrvatskoj, majke opisuju iskustva koja su jako daleko od europskih standarda neonatalne skrbi.
Premda je 51% prerano rođenih beba iz istraživanja rođeno između 34. i 37. tjedna – što ih svrstava u kategoriju kasnih prematurusa – čini se da su uvjeti, neovisno o tjednu rođenja i stupnju medicinske ugroženosti, jednako nepovoljni za sve.
Ograničen boravak i odsustvo kontakta
Majkama je boravak uz vlastito dijete vrlo ograničen, a u određenim uvjetima i potpuno onemogućen. Najčešće se svodi na:
pola sata dnevno na jedinici intenzivnog liječenja
jedan sat dnevno na jedinici postintenzivnog liječenja
Kontakt koža-na-kožu, koji bi prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije iz 2022. trebao započeti odmah nakon rođenja – bez ikakvog početnog razdoblja u inkubatoru (osim u iznimnim slučajevima) – u našim bolnicama često potpuno izostaje. Za gotovo 60% mama ovaj kontakt nije bio omogućen nikada ili im je bio omogućen jako rijetko i kratko.
Čak trećina očeva tijekom čitavog boravka djeteta u bolnici nije vidjela dijete niti jednom ili ga je vidjela u svega nekoliko navrata.
Dojenje i majčino mlijeko: zanemarena vrijednost
Unatoč dobro dokumentiranoj vrijednosti majčinog mlijeka za prijevremeno rođene bebe – bolji neurorazvojni ishodi, manje ponovnih hospitalizacija te značajno smanjen rizik od retinopatije, sepse i nekrotizirajućeg enterokolitisa – sustavna podrška u uspostavi dojenja najčešće izostaje.
| Pokazatelj | Postotak |
|---|---|
| Majke s iskustvom izravnog dojenja | 24% |
| Djeca hranjena isključivo majčinim mlijekom | 20% |
| Majkama ponuđeno darovano humano mlijeko | 22% |
| Djeca koja dobivaju adaptirano mlijeko | 70% |
| Djeca koja u određenoj mjeri dobivaju izdojeno majčino mlijeko | 85% |
U rezultatima su vidljive brojne boljke sustava: nedovoljan broj bolničkih izdajalica, nepostojanje namjenskih prostora za izdajanje, manjak prostora za skladištenje dostavljenog mlijeka te nepovjerenje dijela roditelja da se djetetu uistinu daje mlijeko koje su dostavili.
Psihološke posljedice koje ostaju
„Bebe koje ne plaču na odjelu neonatologije nisu mirne – to su bebe koje su od prvog dana naučile da su na ovom svijetu potpuno same.”
Za više od 85% majki iskustvo prijevremenog poroda i boravka djeteta na odjelu neonatologije ostavilo je psihološke posljedice. Gotovo 70% njih smatra da nije imalo adekvatnu podršku unutar zdravstvenog sustava kako bi se nosile s tim posljedicama.
Trauma koja ostaje ne ovisi samo o medicinskoj ugroženosti djeteta, već je rezultat niza nepovoljnih čimbenika:
prisilnog razdvajanja
neznanja o tome što se događa s bebom
osjećaja da majka nema pravo biti majka onda kada je dijete najranjivije
Mnoge majke opisuju dugotrajne posljedice: anksioznost, depresiju, osjećaj krivnje, ponavljajuće i neželjene misli i slike o razdoblju boravka u bolnici, strah od ponovne trudnoće te teškoće u povezivanju s bebom.
Što to znači za bebu?
Čak i istraživanja na životinjama pokazuju da rana odvojenost od majke dovodi do biokemijskih i strukturnih promjena mozga te veće sklonosti depresiji u odrasloj dobi. Prvi dani i tjedni života nisu prazna ploča – to je temelj na kojem se gradi osjećaj sigurnosti u svijetu.
Kada je beba odvojena od majke, rastu joj razine hormona stresa, a tijelo se povlači u stanje smanjene fiziološke reaktivnosti kao jedini preostali mehanizam suočavanja. Mame iz istraživanja govore o posljedicama poput teškoća u ostvarivanju privrženosti i pojavi različitih emocionalno-ponašajnih teškoća kod njihove djece.
Što tražimo?
Cilj ovog članka nije napad na medicinske stručnjake niti negiranje njihove važnosti, već osvještavanje važnosti uključivanja roditelja kao ravnopravnih partnera u skrbi. Majke iz europskih zemalja koje su ispunile upitnik svjedoče o puno humanijim uvjetima – 24-satnoj prisutnosti uz dijete, kontinuiranoj uključenosti roditelja i dostupnosti psihološke podrške.
Naši ciljevi nisu radikalni:
Što više kontakta između bebe i roditelja, uključujući i očeve
Bolje i redovitije informiranje roditelja o zdravstvenom stanju njihova djeteta
Podrška majkama u uspostavi dojenja i bolji uvjeti za izdajanje
Dostupnost psihološke podrške unutar zdravstvenog sustava
Majke ne traže privilegije. Bebe ne traže posebne uvjete.
Traže samo kontakt, sigurnost i ljudskost.
Pomozimo im da ih se konačno čuje.
Anamarija Lonza Karamatić, psihologinja | Ella Hiti, magistra psihologije mentalnog zdravlja
Literatura
World Health Organization (2022). WHO recommendations for care of the preterm or low birth weight infant. World Health Organization.
Underwood, M. A. (2013). Human milk for the premature infant. Pediatric Clinics of North America, 60(1), 189–207. https://doi.org/10.1016/j.pcl.2012.09.008
Jacob, J., et al. (2015). Etiologies of NICU deaths. Pediatrics, 135(1), e59–e65. https://doi.org/10.1542/peds.2014-2967
Bergman, N. J. (2019). Birth practices: Maternal-neonate separation as a source of toxic stress. Birth Defects Research, 111(15), 1087–1109. https://doi.org/10.1002/bdr2.1530
Sanders, M. R., & Hall, S. L. (2018). Trauma-informed care in the newborn intensive care unit. Journal of Perinatology, 38(1), 3–10. https://doi.org/10.1038/jp.2017.124
Greisen, G., et al. (2009). Parents, siblings and grandparents in the Neonatal Intensive Care Unit. Acta Paediatrica, 98(11), 1744–1750. https://doi.org/10.1111/j.1651-2227.2009.01439.x