U terapijskom okruženju, osobito u kontekstu ranog razvoja i habilitacije, odnos među stručnjacima jednako je važan kao i odnos između stručnjaka i roditelja. Terapeutima nije povjereno samo primjenjivanje terapijskih metoda, već oni postaju ključni dionici djetetova napretka, oblikuju život cijele obitelji i stvaraju atmosferu u kojoj se svaki član tima osjeća podržano i cijenjeno.
Kako bismo pružili optimalnu podršku djeci i njihovim obiteljima, važno je razumjeti da sama stručna znanja nisu dovoljna. Potrebna je i sposobnost izgradnje i održavanja kvalitetnih međuljudskih odnosa. Iako to nije uvijek jednostavan zadatak, nužno je za uspjeh cijelog habilitacijskog procesa.
1. Izgradite mostove, a ne zidove
Umjesto da se povlačite u svoj “kutak” i radite izolirani, potrudite se ostvariti suradnju. Ponekad će to značiti da ćete dosađivati porukama i telefonskim pozivima kako bi kod pojedinaca probudili želju za dijeljenjem – ali sve s višim ciljem. Razmjena ideja, međusobna podrška i spremnost na zajednički rad stvaraju učinkovitiji proces.
Timski rad temelji se na suradnji, a ne na konkurenciji. Ostvarivanjem profesionalnih suradnji gradimo se kao stručnjaci. Kada oko sebe imate krug ljudi čiji rad cijenite, stvarate i mjesto za diskusiju, podršku i stručan savjet. Ponekad vas običan poziv za razmjenu iskustava u radu može dovesti do dugoročnog kolegijalnog odnosa.
Osim toga, ne budite jedan drugome vuk – ne ogovarajte i ne komentirajte rad drugih terapeuta (posebno ne pred roditeljima). To ne samo da stvara sliku o tom terapeutu, već i o vama. Zadržite dostojanstvo, a ako vas nešto baš “kopka” provjerite informaciju izravno s kolegom.
2. Podijelite znanje, ne samo zadatke
Iako je važno podijeliti odgovornosti, još je važnije dijeliti znanja i iskustva. Ego ostavite kod kuće i prihvatite zajednički rast i usavršavanje. Svaki član tima ima svoje specifične vještine. Razmjena informacija među terapeutima pomaže u širenju pristupa i usmjeravanju terapije, čineći cijeli tim snažnijim i učinkovitijim, a dovodeći dijete i obitelj brže i lakše do cilja.
Pomalo je sebično čuvati sve što znaš (bilo o struci, bilo o djetetu) samo za sebe. Možemo to usporediti s vožnjom automobila – ubrzavamo (potičemo određenu vještinu kod djeteta) a istovremeno i snažno pritisnemo kočnicu (jer ne dijelimo svoja znanja s drugim djetetovim terapeutom). Ako netko ima bolje rješenje ili drugačiji pristup, nemojte se zatvoriti za to. Dva para očiju uvijek bolje vide – razlike među nama nisu prijetnja, već resurs koji nas obogaćuje i omogućuje kreativna rješenja.
Uz to, zadani cilj ostvarit će se brže ako se potiče kroz različite prilike u toku dana – stoga ne budite “šturi” u pružanju informacija. Osigurajte da vas jednako dobro razumiju i roditelj i stručnjaci različitih profila.
Nikada nemojte zaboraviti da je svaki član tima tu iz istog razloga – pružiti najbolju moguću podršku djetetu. Umjesto da se fokusirate na razlike među vama, usmjerite energiju na zajednički cilj. Tako se stvara pozitivno okruženje u kojem svi zajedno doprinosimo uspjehu.
3. Imajte povjerenje u proces
Terapija, kao i međuljudski odnosi, nije uvijek brza niti jednostavna. Ponekad ćete se osjećati nesigurno ili nećete vidjeti “instant” rezultate. Dajte sebi vremena, a posebno dajte vremena i drugima -sve to urodit će plodom.
Ako trebate dati povratnu informaciju ili kritiku, neka ona bude usmjerena na rješenja, a ne na osobne napade. Konstruktivna kritika doprinosi profesionalnom razvoju, dok destruktivna može narušiti timsku dinamiku.
Često to zaboravljamo, no pozitivna povratna informacija ima nevjerojatnu moć. Pohvalite uspjehe svojih kolega, ne samo kad je nešto savršeno, nego i kada se uloži trud i napor – kad god za to imate priliku. To stvara atmosferu poštovanja i motivira svakog člana tima da se razvija i daje najbolje od sebe.
Bonus: Ne bojte se pitati “Kako si?” – U užurbanom tempu svakodnevnog života, često smo toliko usmjereni na djecu i terapijski rad da zaboravimo da su naši kolege, poput nas, također ljudi sa svojim emocijama i izazovima. Izdvojite nekoliko trenutaka da stvarno zastanete i pitate kako se netko osjeća. Podijelite koju misao, iskreno se interesirajte za svog sugovornika i pružite mu pažnju. Ponekad, baš ta jednostavna gesta može značiti mnogo i doprinjeti jačanju međuljudskih odnosa i stvaranju osjećaja podrške i poštovanja.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Literatura:
Guralnick M. J. (2011). Why Early Intervention Works: A Systems Perspective. Infants and young children, 24(1), 6–28. https://doi.org/10.1097/IYC.0b013e3182002cfe
Validžić Požgaj, A. (2018). Rana intervencija usmjerena na obitelj : kako ju vide stručnjaci, a kako roditelji (Završni specijalistički). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Preuzeto s https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:158:52360