Čak i najmanja djeca znaju što žele, ali to možemo primijetiti samo ako ih znamo pažljivo slušati. Ponekad njihove želje nisu izrečene riječima, već su očite u pogledu, pokretu, izboru igračke ili načinu na koji započinju igru. Često odrasli prebrzo nude svoje ideje, postavljaju ciljeve ili daju upute. Međutim, suprotno ponašanje – zaustaviti se, biti prisutan i pratiti dijete – ima snažan, pozitivan učinak.
Što znači “pratiti” dijete?
Praćenje nije samo puko, pasivno promatranje. Riječ je o svjesnoj odluci odrasle osobe da privremeno obustavi vlastite inicijative i omogući djetetu da izrazi svoje ideje i želje. Umjesto vođenja, odrasla osoba prati što se događa u djetetu – što ga zanima, što pokreće i kako istražuje svijet.
U praksi, ova aktivna pažnja izgleda vrlo jednostavno: ne nudimo igru, ne postavljamo pitanja, ne usmjeravamo. Umjesto toga, sjednemo uz dijete i čekamo. Promatramo kamo odlazi njegov pogled, što uzima u ruke, što mu privlači pažnju. Ponekad ponovimo njegov izraz, riječ ili zvuk, bez objašnjenja, bez korekcije. Samo da mu pokažemo: “Primjećujem te. Tu sam.”
Zašto je to važno za dijete?
Dijete kojem se pruža prostor za vlastite inicijative uči vjerovati sebi. Iznutra se javlja ideja, pokret, radoznalost – i odrasla osoba to vidi, prepoznaje i ne preuzima. Potvrda dolazi kroz prisutnost odrasle osobe, a ne samo kroz pohvale.
Kada djeca osjete da ih odrasli prate umjesto da ih vode, doživljavaju: “važan sam, viđen sam i zanimam odraslu osobu takav kakav jesam”.
Taj osjećaj temelj je samopouzdanja koje se ne gradi riječima, već odnosom. Dijete iznutra osjeća: “vrijedim – i bez da moram nešto posebno pokazati”.
Što dobiva odrasla osoba?
Praćenjem se otvara prostor za stvarno upoznavanje djeteta. Tek kada se zaustavimo, možemo uočiti ono što je inače lako pretpostavljeno: što dijete voli, kako razmišlja, što ga pokreće, kada se zatvara, a kada se raduje. To nije znanje koje stječemo iz knjiga, nego ono stvarno znanje, koje dolazi upravo iz živog odnosa.
Praćenje također razvija strpljenje, osjetljivost i sposobnost bivanja u trenutku – vještine važne kako za djecu, tako i za odrasle.
Pođite od mjesta na kojem djeca jesu, gradite onime što imaju i pomognite im razviti ono što treba biti sljedeći korak u razvoju.
Maria Aarts
U kojim situacijama “praćenje” ima najviše smisla?
Praćenje je posebno važno u slobodnoj igri, istraživanju novih prostora ili predmeta, svakodnevnim rutinama koje ne traže točno određen slijed te u trenucima kada dijete samo započinje neku aktivnost.
To nije metoda koju „primjenjujemo“ po točnoj uputi i s fiksnim pravilima, već stav koji razvijamo: manje intervencija, više pažnje.
Zaključak
Djetetov razvoj ne zahtijeva stalno usmjeravanje. Ono što najviše potiče unutarnji rast uglavnom nije aktivno poučavanje, već pažljivo, nenametljivo praćenje. Kad odrasli odluče stati i biti prisutni – bez žurbe i cilja – otvaraju prostor u kojem dijete može razviti ono što nosi u sebi. Zato, kad god je moguće, dopustimo djetetu da vodi, a mi budimo podrška iz pozadine.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Izvori:
Gill, E. H., Thorød, A. B., & Vik, K. (2019). Marte Meo as a port of entry to parental sensitivity – a three-case study. BMC psychiatry, 19(1), 5. https://doi.org/10.1186/s12888-018-1959-5
Kostøl, E. M. F., & Kovač, V. B. (2024). Co-regulation in dyadic parent–child relationships: A video analysis of well-functioning interactions. Early Child Development and Care, 194(1), 72–86. https://doi.org/10.1080/03004430.2023.2282357