Razvoj motoričkih sposobnosti u ranoj dojenačkoj dobi predstavlja složen i fascinantan proces u kojem mozak i tijelo djeteta paralelno sazrijevaju. Prve dvije godine života obilježene su transformacijom u kojoj dijete prelazi iz potpune ovisnosti o odraslima u biće koje samostalno istražuje prostor oko sebe. Tijekom ovog razdoblja motorički razvoj je izrazito dinamičan: razvijaju se sposobnosti dosezanja, hvatanja, sjedenja, puzanja, stajanja, hodanja te mnoge druge finije i složenije vještine.
Premda je razumijevanje ljudskog živčanog sustava znatno napredovalo kroz proteklo stoljeće, neurobiološki mehanizmi koji podupiru motorički razvoj još uvijek nisu potpuno razjašnjeni. Poznavanje razvojnih procesa u ranom periodu izuzetno je važno, osobito kod neurorizične dojenčadi, jer omogućuje praćenje i rano otkrivanje neurorazvojnih odstupanja.
Opservacija motoričkih sposobnosti
U dojenačkoj dobi značajan dio informacija o motoričkom razvoju dobivamo sustavnim promatranjem. Opservacija obuhvaća statičke funkcije, poput sjedenja i stajanja, te dinamičke funkcije, poput puzanja i hodanja.
Napomena: Važno je naglasiti da opservacija ne obuhvaća samo grubu motoriku, već i finu i oralnu motoriku, koje se razvijaju paralelno i u dobi specifičnoj za svaku funkciju.
U prošlosti uglavnom su se razmatrali razvojni miljokazi, koji označavaju okvirno vrijeme stjecanja pojedinih vještina, poput okretanja s leđa na bok ili samostalnog posjedanja. Miljokazi nam zaista pružaju korisnu orijentaciju, ali nisu dijagnostičko sredstvo.
Moderni pristupi naglašavaju da uz kvantitativne parametre („je li dijete postiglo određeni miljokaz i kada“), jednako važna postaje i kvalitativna procjena pokreta, koja može pomoći u predviđanju neurorazvojnog ishoda.
Pokretljivost i kontrola pokreta važan su parametar pri opservaciji. Jedan od ključnih čimbenika su spontani pokreti, vidljivi već od prvih tjedana života, kao dio spontanog motoričkog repertoara dojenčadi. Kroz dvije specifične faze, spontani pokreti odražavaju funkcionalno stanje živčanog sustava te njihova kvaliteta i raznolikost pomažu u procjeni neurorazvojnog statusa.
Kako dijete sazrijeva, spontani pokreti postupno se zamjenjuju cilju usmjerenim, adaptivnim ponašanjem.
Mišićni tonus, odnosno stupanj napetosti mišića u mirovanju i tijekom pokreta, još je jedan važan čimbenik. Optimalan tonus omogućuje koordinirane pokrete, stabilnost i ravnotežu, dok hipotonus ili hipertonus zahtijevaju pažljivo praćenje u kombinaciji s drugim parametrima razvoja.
Refleksi su automatske, nevoljne reakcije na podražaje i prisutni su već od rođenja. Omogućuju prve interakcije s okolinom i pomažu organizirati pokret prije nego dijete razvije voljnu kontrolu. Kako živčani sustav sazrijeva, refleksi se postupno integriraju u svjesne i koordinirane obrasce pokreta. Novorođenački, infantilni automatizmi dijele se u nekoliko skupina: orofacijalni refleksi, primitivni ekstenzorni refleksi, refleksi hvatanja šaka i stopala te automatizmi trupa i ekstremiteta (npr. Galantov refleks, Moroov refleks, refleks laktanja). Pri procjeni refleksa važni su trajanje i vrijeme prisutnosti, a njihova neuobičajena pojava može biti indikator patološkog stanja.
Posturalni obrasci razvijaju se od glave prema dolje i od trupa prema ekstremitetima. Stabilna glava, trup i ruke omogućuju sigurno dosezanje, okretanje i istraživanje prostora. Kontrola položaja tijela, ravnoteža i simetrija pokreta predstavljaju temelj svakog kretanja.
Položajne reakcije predstavljaju refleksne motoričke odgovore na promjenu položaja tijela, osobito u nestabilnom antigravitacijskom položaju. Posebno važni su trakcijska reakcija, aksilarna (vertikalna) suspenzija i Landau reakcija odnosno ventralna suspenzija.
Antigravitacijski pokreti, poput podizanja glave, odizanja nogu ili oslanjanja na dlanove, prvi su znakovi aktivne kontrole tijela. Važne su i rotacije te prijelazi između položaja, primjerice iz ležećeg u sjedeći. Pri promatranju pažnja se posvećuje i fluentnosti pokreta.
U konačnici, izvedba motoričkog zadatka predstavlja krajnji rezultat, no svi prethodno navedeni čimbenici jednako su važni i pri opservaciji ih treba sagledati kao integriranu cjelinu.
Uz motoričke sposobnosti, pratimo i cjelokupan razvojni status, a prikupljene informacije povezujemo sa svim relevantnim razvojnim područjima kako bismo dobili potpunu sliku. Primjerice, informacije o vidnom ponašanju ili auditivnom funkcioniranju biti će nam od velike koristi i u kontekstu motoričkih funkcija.
Zaključak
Motorički razvoj u ranoj dojenačkoj dobi više je od zbirke vještina. To je dinamičan dijalog između mozga, tijela i okoline, u kojem svaka nova sposobnost otvara vrata daljnjem istraživanju i učenju. Sustavna i kvalitetna opservacija motoričkih sposobnosti ključna je za pravovremeno prepoznavanje odstupanja i podršku optimalnom razvoju djeteta.
Autor:
Bruna Bašić, univ.mag.rehab.educ. et mag.cin., doktorandica neuroznanosti
Literatura
Adolph, K. E., & Franchak, J. M. (2017). The development of motor behavior. Wiley interdisciplinary reviews. Cognitive science, 8(1-2), 10.1002/wcs.1430. https://doi.org/10.1002/wcs.1430
Hadders-Algra M. (2018). Early human motor development: From variation to the ability to vary and adapt. Neuroscience and biobehavioral reviews, 90, 411–427. https://doi.org/10.1016/j.neubiorev.2018.05.009
Heineman, K. R., & Hadders-Algra, M. (2008). Evaluation of neuromotor function in infancy-A systematic review of available methods. Journal of developmental and behavioral pediatrics : JDBP, 29(4), 315–323. https://doi.org/10.1097/DBP.0b013e318182a4ea