Poznavanje i razumijevanje ranog senzomotoričkog razvoja odiznimne je važnosti za kliničare. Kontinuirane razvojne promjene rezultiraju nizom promjena u motoričkom ponašanju djeteta.
Upravo te promjene osiguravaju kliničarima mogućnost praćenja i ranog otkrivanja eventualnih razvojnih odstupanja.
Iako razvoj ljudskog mozga započinje već u prenatalnom periodu, nastavlja se sve do zrele odrasle dobi. Primitivne refleksne aktivnosti postupno se razvijaju u svrhovite neurološke funkcije koje u konačnici omogućavaju sve kompleksnije i koordiniranije pokrete tijekom rasta i razvoja djeteta.
Od stvorenja koje je u potpunosti ovisno o drugima, dijete kroz vrijeme usvaja vještine koje će mu postati neophodne za samostalan život. Između ostalih, uči posezati i hvatati predmete, sjediti i hodati te žvakati i pričati.
U prošlosti se smatralo kako se spomenute promjene događaju kao rezultat evolucije. Ipak, danas znamo kako rano motoričko ponašanje (čak ni u novorođenačkom periodu) nije isključivo pod utjecajem refleksa. Uz to, znanstvenici su utvrdili kako je korteks već u fetalnom periodu uključen u modulaciju motoričkog ponašanja.
S obzirom na to da je spontana aktivnost ključna karakteristika mozga u razvoju, zanimljivo je istaknuti kako živčani sustav već nekoliko tjedana od začeća uspješno generira različite pokrete. Takav motilitet bez cilja nazivamo spontanim pokretima (eng. general movements).
Možemo ih uočiti već u 8. tjednu postmenstrualne dobi, a traju do 3,5 mjeseca djetetova života. U tom periodu primarni cilj ovog raznovrsnog motoričkog ponašanja je istraživanje okoline koja ga okružuje. Taj široki raspon repertoara pokreta u direktnoj je vezi s istraživačkom aktivnosti široko rasprostranjene (sub)kortikalne mreže.
U periodu kada dijete nastavlja intenzivno istraživati okolinu, no pritome i koristiti metodu “pokušaj-pogreška” kako bi prilagodilo svoje ponašanje javlja se cilju usmjereno motoričko ponašanje. U početku ovo motoričko ponašanje karakterizira visoka varijabilnost, dok s vremenom dijete uspješno odabire sve učinkovitije motoričke strategije.
Dakle, ponašanje iz onog koji se ne može prilagoditi uvjetima specifičnim zadatku prelazi u adaptivno motoričko ponašanje. Sve to odvija se u dobi specifičnoj za svaku pojedinu funkciju poput posjedanja ili hoda. Ipak, svoju finalnu konfiguraciju cjelokupan neuralni repertoar postiže tek u kasnoj adolescenciji.
Što to znači za kliničare?
S obzirom na kontinuirane razvojne promjene, važno je da procjene koje provodimo budu dobno specifične. Uz sva saznanja koja danas imamo, važno je uključiti i kvantitativne i kvalitativne aspekte procjene. Konačno, sve činjenice o razvoju živčanog sustava trebaju se ukomponirati zajedno s informacijama o motoričkom ponašanju dojenčadi u svrhu cjelovitih zaključaka. Izostavljajući jedan od ta dva ključna aspekta, zaključci koje donosimo mogu biti nepotpuni, pa i pogrešni.
Autori su:
Iva Barić, mag.physioth.
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Izvor:
Hadders-Algra M. (2018). Early human motor development: From variation to the ability to vary and adapt. Neuroscience and biobehavioral reviews, 90, 411–427. https://doi.org/10.1016/j.neubiorev.2018.05.009
Hadders-Algra M. (2018). Neural substrate and clinical significance of general movements: an update. Developmental medicine and child neurology, 60(1), 39–46. https://doi.org/10.1111/dmcn.13540
Mejaški-Bošnjak, V. (2008). Rani neurološki razvoj djeteta. Paediatr Croat, 52 (supl 1), 36-42.