Kad dijete dođe prerano na svijet, roditeljstvo dobiva novu dimenziju. Nije riječ samo o rutinama mijenjanja pelena ili nedostatku sna; riječ je o traumi svakodnevnog opreza i strahu koji ne nestaje ni kada se dijete stabilizira. Čak i kad su svjetla inkubatora iza vas, roditelj ostaje u stanju stalnog „alarmantnog stanja“ – tijelo i um pamte svaki hitni poziv i svaki sat proveden u iščekivanju, nalik aktivaciji tzv. fight-or-flight odgovora koji ostavlja duboke psihološke posljedice.
I tada dolazi paradoks. S jedne strane postoji intenzivna zahvalnost: dijete je živo, diše, gleda vas i reagira. S druge strane, postoji iscrpljenost, frustracija i neizvjesnost. Taj kontrast nije lako priznati ni sebi: društvena očekivanja i unutarnji glas govore „ne smiješ se žaliti, važno je da je živ/a“. Zato roditelji često svoje teškoće blokiraju, potiskuju, skrivaju i sami sebi zabranjuju priznati koliko im je teško.
Emocije roditelja palčića često su složene i višeslojne. Ljubav i radost miješaju se s osjećajem krivnje, tjeskobom i stalnim ispitivanjem vlastite spremnosti. Iako su mnoge situacije objektivno dio očekivanog razvoja, intenzitet koji roditelj proživljava, od umora preko napetosti do tjeskobe, nije proporcionalan „veličini događaja“, jer se odvija u kontekstu potencijalno traumatskog iskustva i nesigurnosti. Svaki znak da dijete treba pomoć, svaka promjena u disanju ili boji kože, može probuditi refleksni strah ukorijenjen tijekom boravka na neonatologiji.
Ovako intenzivna emocionalna reakcija ima snažnu znanstvenu potporu. Pokazalo se da roditelji nedonoščadi imaju povećan rizik od PTSP-a, depresije i anksioznosti. U jednoj studiji čak je 55 % majki pokazalo simptome PTSP-a godinu dana nakon otpuštanja iz bolnice, u usporedbi s oko 20 % očeva, što ukazuje na dugotrajniji emocionalni teret (Salomè i sur., 2022).
Što roditelj najčešće radi? Funkcionira na autopilotu. Planira dan, prati terapije i kontrole, dok vlastiti osjećaji ostaju negdje u pozadini. No unutarnja napetost često se manifestira kroz suptilne simptome: nemir, iscrpljenost, osjećaj preopterećenosti, stalno ispitivanje „jesam li sve napravila/la kako treba“. Ovi obrasci nisu znak slabosti, već normalna reakcija na intenzivnu izloženost stresu i neizvjesnosti.
Ključ nije ignorirati ove osjećaje. Priznati ih znači početi ih procesuirati. Kada roditelj osjeti i prihvati vlastitu iscrpljenost, umjesto da je potiskuje u sjeni zahvalnosti, otvara se prostor za emocionalnu ravnotežu.
Roditeljstvo palčića je, zapravo, trening emocionalne agilnosti. Stalna vježba kako naučiti biti istovremeno pun zahvalnosti i iskreno iscrpljen, osjetiti strah i prihvatiti ga, a opet ostati podrška djetetu. I u toj ravnoteži krije se stvarna snaga, ona koja nije vidljiva u kalendaru, tablicama ni kontrolama, već u svakodnevnoj prisutnosti, pažnji i ljubavi prema sebi i svojoj obitelji.
Ako se boriš s ovakvim mislima, važno je promisliti i o sebi kao roditelju. Nije sramota priznati da je teško. I zahvalnost i iscrpljenost su normalni, i jedno ne umanjuje drugo. Svaka emocija koja postoji u sjeni zahvalnosti ima pravo biti tamo, jer samo tako roditelj može postupno pronaći mir i snagu u svojoj ulozi.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin., doktorandica neuroznanosti
Literatura
Chervenak, F. A., McCullough, L. B., & Brent, R. L. (2010). The perils of the imperfect expectation of the perfect baby. American Journal of Obstetrics and Gynecology, 203(2), 101–105. https://doi.org/10.1016/j.ajog.2010.01.058
Cîmpian, D. M., Strete, G. E., Cîmpian, C. I., Suciu, L. M., Cucerea, M., Bacârea, V., & Pușcașiu, L. (2025). The Impact of Preterm Birth on Parents’ Mental Health and the Role of Family-Centred Interventions: A Narrative Review. Children (Basel, Switzerland), 12(10), 1311. https://doi.org/10.3390/children12101311
Salomè, S., Mansi, G., Lambiase, C. V., Barone, M., Piro, V., Pesce, M., Sarnelli, G., Raimondi, F., & Capasso, L. (2022). Impact of psychological distress and psychophysical wellbeing on posttraumatic symptoms in parents of preterm infants after NICU discharge. Italian journal of pediatrics, 48(1), 13. https://doi.org/10.1186/s13052-022-01202-z