Roditeljstvo se danas odvija u vremenu u kojem društvene mreže snažno oblikuju način na koji razmišljamo, učimo i donosimo odluke. Internet je postao novo mjesto socijalne podrške, ali i prostor u kojem se stvaraju idealizirane slike obitelji, djetinjstva i dječjeg razvoja. Roditelji su svakodnevno izloženi mnoštvu savjeta, mišljenja i preporuka. U moru informacija teško je razlučiti što je zaista korisno, a što samo zvuči uvjerljivo.
Na društvenim mrežama često se prikazuju savršeni trenuci, djeca koja uvijek surađuju, roditelji koji su uvijek smireni i dostupni. Isto tako se govori o nužnosti savršenog dječjeg razvoja, razvoja prema literaturi bez promišljanja o realnosti koja ukazuje na moguće različitostima koje ne možemo svrstati pod razvojna odstupanja ili teškoće. Takve slike mogu potaknuti uspoređivanje, sumnju u vlastite roditeljske sposobnosti i osjećaj krivnje. Kada roditelj primijeti da se njegovo iskustvo razlikuje od onog što vidi online, lako se pojavi misao da „ne radi dovoljno“ ili „nije dobar roditelj“. U tom trenutku fokus se premješta sa stvarnog odnosa s djetetom na održavanje slike o sebi – na to kako obitelj izgleda izvana, umjesto kako funkcionira iznutra.
Uloga društvenih mreža dodatno je ojačala jer tradicionalni oblici podrške, poput šire obitelji i zajednice, sve više slabe. Iako digitalni prostor može biti vrijedan izvor informacija i podrške, on istodobno potiče natjecanje, površnost i pritisak da budemo „savršeni“. Stručnjaci koji djeluju u javnom prostoru često se natječu za pažnju, a roditelji postaju publika koja traži potvrdu kroz lajkove, dijeljenja i komentare.
U takvom okruženju lako se izgubi ono najvažnije – autentičan odnos s djetetom. Dijete ne treba savršenog roditelja, nego roditelja koji je prisutan. Roditelj koji zna preispitati poruke koje prima i odabrati ono što doista ima smisla za njegovo dijete i obitelj, zapravo već gradi zdravu i stabilnu obiteljsku dinamiku.
Zato je važno da roditelji, ali i stručnjaci koji s njima rade, razvijaju kritičko promišljanje o sadržajima koji dolaze s društvenih mreža. Potrebno je učiti razlikovati korisne informacije od senzacionalističkih, prepoznati emocionalne manipulacije i poštovati granicu između motiviranja i zastrašivanja. Roditeljski instinkt, empatija i prisutnost ne mogu se zamijeniti algoritmom ni „savršenim“ objavama. Roditeljstvo nije natjecanje u dojmovima, nego prostor povezanosti, razumijevanja i uzajamnog rasta. U svijetu u kojem je slika često važnija od stvarnosti, etična komunikacija i povratak stvarnim odnosima postaju ključ očuvanja obiteljske bliskosti i djetetova zdravog razvoja.
Iva Barić, mag.physio.th, doktorandica studija sociologije NRT, SIAT, Marte Meo praktičar
Praktičar rane intervencije