Od najranijih dana dijete pokazuje prirodnu znatiželju za svijet oko sebe. Promatra lica roditelja, traži njihov pogled, reagira na osmijeh i glas. Upravo kroz te prve interakcije počinje se razvijati osjećaj povezanosti s drugima. Ubrzo uočava da svojim ponašanjem može potaknuti reakcije – osmijeh, dodir, riječi.
Kako vrijeme prolazi, ti jednostavni trenuci razmjene postaju sve složeniji. Dijete pruža ruku prema predmetu, promatra što roditelj pokazuje, sluša njegove riječi i doslovno “upija” svijet oko sebe. Ti trenuci nisu slučajni – oni su temelj združene pažnje, ključne sociokognitivne vještine koja omogućava djetetu da dijeli pažnju, doživljaje i značenje s drugom osobom.
Što je združena pažnja?
Združena pažnja javlja se kada dvoje ljudi – u ovom kontekstu roditelj i dijete – svjesno usmjere pažnju na isti predmet, osobu ili događaj. To nije samo gledanje u istom smjeru, već svjesno dijeljenje iskustva: “Ja i ti – zajedno – gledamo isto i znamo da to dijelimo.”
Na primjer, dijete pogleda igračku pa zatim odraslu osobu, kao da poručuje: “Vidi i ti ovo!” Odrasla osoba tada također pogleda igračku i potvrdi: “Aha, vidiš loptu!” Ovo zajedničko usmjerenje pažnje može uključivati pogled, gestu (npr. pokazivanje prstom), izraze lica i riječi. Ključno je da oba partnera – dijete i odrasli – znaju da dijele isto iskustvo.
Zašto je združena pažnja važna?
Združena pažnja je više od socijalne povezanosti – ona je temelj za:
Razvoj jezika – dijete uči povezivati riječi s predmetima i situacijama, što je temelj svake buduće komunikacije.
Razumijevanje drugih – prepoznaje da i drugi imaju misli, interese i osjećaje.
Izgradnju odnosa – kroz dijeljenje iskustava razvija osjećaj bliskosti i međusobne povezanosti.
Učenje – zajednička pažnja omogućava lakše usvajanje novih znanja.
Kada i kako se razvija?
Združena pažnja se razvija postepeno, kroz niz međusobno povezanih faza.
U početku, dijete spontano usmjerava pogled prema predmetu, a zatim prema licu odrasle osobe – kao da traži reakciju ili želi podijeliti svoje zanimanje. To je prvi korak prema zajedničkom usmjeravanju pažnje i često se javlja već tijekom prve godine života.
U sljedećoj fazi, dijete postaje sve vještije u praćenju pogleda i gesta drugih ljudi. Počinje shvaćati da kada odrasla osoba na nešto pokazuje ili gleda, to ima značenje – i počinje pratiti taj smjer pažnje. Time dijete pokazuje da prepoznaje tuđu namjeru i interes.
S vremenom, dijete prelazi iz pasivne u aktivnu ulogu: počinje samo inicirati zajedničku pažnju. Pokazuje prstom, koristi pogled ili zvuk kako bi privuklo pažnju odrasle osobe i uključilo je u ono što ga zanima. To je važan znak socijalne i komunikacijske zrelosti.
Iako se te promjene obično odvijaju između kraja prve i sredine druge godine života, svako dijete razvija se vlastitim tempom. Ono što je zaista važno nije točan trenutak pojavljivanja, već kvaliteta odnosa i interakcije koji djetetov razvoj podržavaju.
Zaključno
Združena pažnja ne događa se slučajno – ona se gradi kroz bliskost, dosljedne interakcije i zajednički provedeno vrijeme. Kada roditelj prepozna i odgovori na djetetovu pažnju, otvara vrata komunikaciji, jeziku i dubljoj povezanosti.
To su trenuci koji, iako često tihi i kratki, nose snažan razvojni potencijal – i ostaju trajno utkani u djetetovu priču o rastu i odnosima s drugima.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Izvori:
Ljubešić, M. i Cepanec, M. (2012). Rana komunikacija: u čemu je tajna?. Logopedija, 3 (1), 35-45. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/123819
Mundy P. (2018). A review of joint attention and social-cognitive brain systems in typical development and autism spectrum disorder. The European journal of neuroscience, 47(6), 497–514. https://doi.org/10.1111/ejn.13720