Motorički razvoj složen je proces u kojem se isprepliće čitav niz čimbenika. Pri tome, razdoblje od prvih nekoliko godina djetetova života obilježeno je intenzivnim promjenama – od potpune ovisnosti novorođenčeta o drugima, do djeteta koje slobodno istražuje svijet oko sebe.
Unatoč značajnom napretku u razumijevanju razvoja ljudskog mozga, naše spoznaje o neurobiološkim mehanizmima koji stoje iza motoričkog razvoja i dalje su ograničene. Kako bi se olakšalo razumijevanje tipičnog i atipičnog motoričkog razvoja, kroz povijest su razmatrane teorije koje pružaju različite perspektive – posebno u pogledu uloge genetskih predispozicija (“nature”) i utjecaja okoline i odgoja (“nurture”).
Neuromaturacionistička teorija
Dugo se smatralo da je motorički razvoj isključivo urođen proces te rezultat sazrijevanja živčanog sustava. Prema neuromaturacionističkim teorijama, razvoj se odvija kroz unaprijed određene obrasce koji su rezultat sve veće kortikalne kontrole nad refleksnim odgovorima. Smatralo se da osnovne motoričke funkcije, poput hodanja, proizlaze iz cerebralnog sazrijevanja, a ne iz iskustva.
Jedna od pionira u području ranog razvoja, autorica McGraw, isticala je da stimulacija može utjecati na razvoj, ali samo unutar okvira određenog sazrijevanjem. To znači da, iako okolina može igrati ulogu, ona ne može značajno ubrzati razvoj ako središnji živčani sustav još nije spreman za određene funkcije. Neuromaturacionistički pristup imao je velik utjecaj na kliničku praksu, no s vremenom se pokazalo da isključivo biološka perspektiva ne može u potpunosti objasniti individualne razlike u razvoju.
Teorija dinamičkih sustava
U posljednja dva desetljeća 20. stoljeća, postaje sve jasnije da iskustvo također ima značajan utjecaj na motorički razvoj. Za razliku od neuromaturacionističke perspektive, teorija dinamičkih sustava u fokus stavlja interakciju između djeteta i okoline. Zagovornici ove teorije ističu kako motorički razvoj nije samo pasivno odvijanje unaprijed programiranih obrazaca već rezultat kompleksne suradnje okolišnih i kontekstualnih čimbenika.
Ova teorija naglašava nelinearnost razvoja – promjene se događaju u prijelaznim fazama kada se akumulira dovoljno čimbenika koji potiču reorganizaciju sustava. To objašnjava zašto neka djeca ranije prohodaju ili razviju specifične strategije kretanja koje odstupaju od očekivanih obrazaca. Međutim, jedan od nedostataka ove teorije je to što relativno malo pažnje posvećuje specifičnostima različitih stanja središnjeg živčanog sustava.
Teorija selekcije neuronskih grupa
Gerald Edelman razvio je teoriju selekcije neuronskih grupa, koja nudi integrirani pogled na motorički razvoj. Ova teorija kombinira aspekte biološke predispozicije i uloge iskustva – kao savršena ravnoteža između prethodne dvije teorije. Mozak se razvija kroz dinamičku reorganizaciju neuronskih mreža – neke veze jačaju kroz ponavljanje i iskustvo, dok druge slabe ako nisu funkcionalno korisne.
Ova perspektiva posebno je korisna u razumijevanju osobitosti djece s motoričkim poteškoćama, jer naglašava sposobnost mozga da se prilagođava i kompenzira razvojne izazove kroz interakciju s okolinom. U rehabilitaciji djece s neurološkim oštećenjima, intervencije temeljene na ovoj teoriji usmjerene su na pružanje bogatog i raznolikog iskustva koje potiče optimalan razvoj.
Zaključak
Suvremeni pristupi motoričkom razvoju sve se više odmiču od rigidnih bioloških modela i prihvaćaju složenost interakcije između genetskih, neuroloških i okolišnih čimbenika. Za stručnjake u ovom području ključno je razumjeti različite teorijske okvire kako bi mogli prilagoditi metode rada specifičnim potrebama svakog djeteta. Kombinacija znanja o neurobiologiji, iskustvenom učenju i prilagodbi okoliša pruža najbolji temelj za podršku optimalnom razvoju djece, posebice one s određenim izazovima u razvoju.
Autor:
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Literatura:
Hadders-Algra M. (2010). Variation and variability: key words in human motor development. Physical therapy, 90(12), 1823–1837. https://doi.org/10.2522/ptj.20100006
Heineman, K. R., Middelburg, K. J., & Hadders-Algra, M. (2010). Development of adaptive motor behaviour in typically developing infants. Acta Paediatrica, 99(4), 618–624. https://doi.org/10.1111/j.1651-2227.2009.01652.x