Raznolikost terapijskih metoda pruža nam slobodu i fleksibilnost u radu. Što više alata imamo, to lakše kreiramo aktivnosti koje vode prema postavljenim ciljevima. Ipak, uspjeh ne ovisi samo o tehnikama – on leži u stvaranju kvalitetnog odnosa s djetetom.
Bez povezanosti, čak i najbolje metode mogu ostati neiskorištene. Svako dijete je jedinstveno, s vlastitim mogućnostima, interesima i potrebama. Kada aktivnosti prilagodimo njegovim sposobnostima i učinimo ih smislenima, stvaramo prostor za suradnju i učenje.
Što to znači za kliničare?
Zamislite situaciju: pripremili ste odličnu aktivnost, ali dijete je ne prihvaća. Rezultat? Frustracija s obje strane. S druge strane, ako aktivnosti prilagodimo djetetovim interesima, dijete rado sudjeluje, a mi gradimo temelj za dugoročni napredak – bez pritiska i ljutnje.
Ključna pitanja za poticajnu okolinu
Da bismo stvorili interakcije koje motiviraju i potiču razvoj djeteta, trebamo se zapitati:
Koje su njegove jake strane?
Koji su izazovi s kojima se suočava?
Što ga motivira?
Koje ciljeve želimo postići?
Tek kada u potpunosti razumijemo dijete, možemo osmisliti interakcije koje će biti korisne i ugodne. U nastavku donosimo nekoliko jednostavnih, ali moćnih koraka koji mogu olakšati rad s djecom i izgraditi čvrst odnos.
Postavljanje u prostoru
Dijete treba vidjeti vaše lice. Kad se postavljate u odnosu na dijete, pripazite na svoju poziciju – jeste li u njegovoj razini? Kontakt očima ključan je za uspostavljanje povezanosti, a način na koji se fizički postavite može olakšati ili otežati interakciju.Strpljivo čekanje
Dajte djetetu vrijeme da obradi informaciju. Nakon postavljanja zahtjeva, izbrojite do 20 prije nego što ga ponovite ili unesete promjenu u okolinu kako biste potaknuli akciju. Ponekad upravo nestrpljivost terapeuta vodi do pogrešnih zaključaka.Slijedite da biste vodili
Prvo pratite djetetov interes, čak i ako nije savršeno usmjeren prema vašem cilju. Kada pokažete da cijenite ono što ga zanima, lakše ćete ga usmjeriti prema željenom ishodu. Pri tome, pratiti ne znači pasivno promatrati, već s pažnjom graditi povezanost koja otvara prostor za daljnji razvoj.
Što se događa u pozadini?
Iza ovih jednostavnih koraka stoji složena neuroznanost. Naime, ovakav pristup pomaže stvoriti “ugodnu atmosferu” u mozgu – stanje koje omogućuje emocionalnu regulaciju, usvajanje novih vještina i učenje. Prisiljavanje i ignoriranje djetetovih potreba često izaziva upravo suprotno: otpor, disregulaciju i onemogućavanje napretka.
Dakle, s djecom je lako – ako se potrudimo razumjeti njihov svijet i komunicirati na način koji za njih ima smisla. Kombinacija stručnog znanja i topline u pristupu čini razliku između prosječnog i uspješnog terapijskog rada. Na kraju, tehnike su alat, ali odnos je most koji vodi prema stvarnom napretku.
Autori su:
Iva Barić, mag.physioth.
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Literatura:
Gagné-Trudel, S., Therriault, P. Y., & Cantin, N. (2024). Exploring Therapeutic Relationships in Pediatric Occupational Therapy: A Meta-Ethnography. Canadian journal of occupational therapy. Revue canadienne d’ergotherapie, 91(1), 78–87. https://doi.org/10.1177/00084174231186078
Meyns, P., Roman de Mettelinge, T., van der Spank, J., Coussens, M., & Van Waelvelde, H. (2018). Motivation in pediatric motor rehabilitation: A systematic search of the literature using the self-determination theory as a conceptual framework. Developmental neurorehabilitation, 21(6), 371–390. https://doi.org/10.1080/17518423.2017.1295286