Izraz “samoregulacija” danas se često spominje u okviru rasprava o dječjem ponašanju, a posebno kada se govori o tantrumima. Ipak, ona je puno više od obične “samodiscipline” i odgovor na pitanje Zašto se djeca tako ponašaju? nije jednoznačan.
Razlog se često skriva u maturaciji mozga. Naime, mnogi socijalno neprihvatljivi obrasci ponašanja proizlaze iz nedovršenih neuroloških procesa poput sinaptogeneze – stvaranja neuronskih veza potrebnih za obavljanje zadataka. Samoregulacija je, ukratko, sposobnost djeteta da se smiri kada se suoči s prevelikom napetošću, a razvija se kroz kompleksan niz neurokognitivnih procesa.
Sve započinje prvim iskustvima – kada dijete doživi neki događaj, aktivnost ili podražaj, dolazi do trenutne reakcije u mozgu, posebice u limbičkom sustavu. Hipokampus i amigdala brzo reagiraju, a tada pažnja, kao kognitivna komponenta samoregulacije, preuzima glavnu ulogu. Ona omogućuje djetetu da se fokusira na ono što je važno u tom trenutku, dok sve druge informacije ostaju u pozadini. Prateća emocionalna reakcija oblikuje se ovisno o prijašnjim iskustvima i emocijama. Zatim informacije stižu do prefrontalnog korteksa, gdje se aktiviraju izvršne funkcije potrebne za usmjerenu aktivnost i rješavanje zadatka.
Što to znači za kliničare?
Zamislite bebu od četiri mjeseca koja još nije spremna za mirno sjedenje i listanje slikovnice. Naša očekivanja da će dijete u tom trenutku moći izvoditi te složene radnje zapravo ignoriraju ključnu stvar: razvojni procesi u njezinom mozgu još nisu dovršeni. Mozak četveromjesečne bebe jednostavno nije izgradio arhitekturu koja bi joj omogućila razumijevanje takvih zadataka, a postavljanjem u takve situacije možemo izazvati nelagodu a pritom i negativno utjecati na njen koštano-mišićni sustav.
Osim fizičkih posljedica, postoji i dublji problem – beba u tom trenutku još nije razvila kognitivne sposobnosti koje bi joj omogućile da procesuira i razumije situaciju u kojoj se nalazi. Takav nesrazmjer između djetetovih sposobnosti i naših očekivanja može potaknuti disregulirana ponašanja, koja često smatramo socijalno neprihvatljivima. Međutim, važno je razumjeti da uzrok tih ponašanja nije “neposluh”, već nepostojanje odgovarajućih neuronskih veza koje omogućuju razumijevanje i reakciju na okolinu.
Roditelji, kroz intuitivno ponašanje, igraju ključnu ulogu u tom procesu. Kroz ton glasa, pokrete i mimiku, pomažu djetetu da se nosi s trenutnim izazovima i postupno razvija vještine samoregulacije. Ova sinhronizacija između roditelja i djeteta omogućava djetetu da izgradi temelje za stabilne emocionalne i ponašajne obrasce, stvarajući zdravu osnovu za njegov daljnji razvoj.
Autori su:
Iva Barić, mag.physioth.
Bruna Bašić, mag.rehab.educ. et mag.cin.
Literatura:
Baker, S., Morawska, A., & Mitchell, A. (2019). Promoting Children’s Healthy Habits Through Self-Regulation Via Parenting. Clinical child and family psychology review, 22(1), 52–62. https://doi.org/10.1007/s10567-019-00280-6
Lawler, J. M., Pitzen, J., Aho, K. M., Ip, K. I., Liu, Y., Hruschak, J. L., Muzik, M., Rosenblum, K. L., & Fitzgerald, K. D. (2023). Self-regulation and Psychopathology in Young Children. Child psychiatry and human development, 54(4), 1167–1177. https://doi.org/10.1007/s10578-022-01322-x